We're accustomed to glamour in London SE26: Kelly Brook and Jason Statham used to live above the dentist. But when Anouska Hempel's heels hit the cracked cement of the parking space outside my flat, it's hard not to think of those Picture Post photographs of royalty visiting bombed-out families during the second world war. Her mission in my modest tract of suburbia is, however, about more than offering sympathy. Hempel—the woman who invented the boutique hotel before it bore any such proprietary name—has come to give me information for which, judging by the spreads in interiors magazines and anxious postings on online DIY forums, half the property-owners in the Western world seem desperate: how to give an ordinary home the look and the vibe of a five-star, £750-a-night hotel suite. To Hempelise, in this case, a modest conversion flat formed from the middle slice of a three-storey Victorian semi.
"You could do it," she says, casting an eye around my kitchen. "Anyone could do it. Absolutely no reason why not. But there has to be continuity between the rooms. A single idea must be followed through." She looks out wistfully over the fire escape. "And you'd have to buy the house next door, of course." That's a joke. I think.
...
It's worth pausing, though, to consider the oddness of this impulse. The hotel room is an amnesiac space. We would be troubled if it bore any sign of a previous occupant, particularly as many of us go to hotels in order to do things we would not do at home. We expect a hotel room to be cleaned as thoroughly as if a corpse had just been hauled from the bed. (In some cases, this will actually have happened.) The domestic interior embodies the opposite idea: it is a repository of memories. The story of its inhabitants ought to be there in the photos on the mantelpiece, the pictures on the wall, the books on the shelves. If hotel rooms were people, they would be smiling lobotomy patients or plausible psychopaths. | Naviknuti smo na glamur u jugoistočnom dijelu Londona, SE26: Kelly Brook i Jason Statham su nekada živjeli iznad stana u kojem je živio doktor stomatologije. Ali kada su pete Anouska-e Hempel udarile u ispucali cement na prakingu ispred moga stana, teško je bilo ne pomisliti na one slike iz časopisa „Picture Post“ koje prikazuju plemiće kako posjećuju bombardovane porodice za vrijeme drugog svjetskog rata. Njena misija u mom skromnom dijelu predgrađa je, međutim, više od naklonosti. Hempel – žena koja je izumila butik hotel i prije nego je to dobilo bilo kakav zaštitni znak i naziv – došla je da mi da informacije zbog kojih, sudeći po pisanjima u časopisima o interijerima i dovitljivim člancima na internet forumima „Uradi sam“, se polovina vlasnika imovine u zapadnom svijetu čini očajnim: kako jednom običnom domu dati izgled i karakterističnu auru hotelskog apartmana s pet zvjezdica i cijenom od 750 funti za noć. Da kažemo to na način Hempel-ove, u ovom slučaju, skromno preobraćanje stana oblikovanog od srednje etaže trospratnice „Victorian semi“. „Vi biste to mogli uraditi“, reče ona, bacajući pogled po mojoj kuhinji. „Svako bi to mogao uraditi. Apsolutno nema razloga zašto ne. Ali ne smije postojati prekid među prostorijama. Jedna ideja se mora sprovesti u djelo.“ Gleda sjetno napolje preko požarnih stepenica. „I morali biste kupiti obližnju kuću, naravno.“ To je bila šala. Valjda. ... Vrijedi napraviti stanku, ipak, da se razmotri neobičnost ovog impulsa. Hotelska soba je jedan prostor koji pati od amnezije. Imali bismo nevolje ako bi taj prostor nosio bilo kakve znakove prethodnog stanara, posebno jer mnogi od nas idu u hotele da rade stvari koje ne bismo radili kod kuće. Očekujemo da hotelska soba bude čista tako temeljito kao da je leš upravo izvučen iz kreveta. (U nekim slučajevima, to se u stvari i dešava). Domaći, kućni interijer utjelovljuje suprotnu ideju: to je spremište uspomena. Priča njegovih stanovnika treba da bude tamo na slikama na polici od kamina, slikama na zidu, knjigama na policama. Da su hotelske sobe ljudi, oni bi se smijali pacijentima za lobotomiju ili vjerovatnim psihopatama.
|